Krštenje je prvi i temeljni sakrament Crkve, "vrata" u Kristovu zajednicu. Isus je rekao: "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se". Ovaj sakrament nas čisti od istočnoga grijeha kao i od svih drugih grijeha i daje nam posvetnu milost te po njemu postajemo djeca Božja, braća Kristova, članovi Crkve i baštinici Neba. Onaj tko nije primio krštenje ne može primiti ni jedan drugi sakrament.

  Krštenje je vidljivi znak da postajemo slični, "suobličeni" Isusu Kristu, prvom Božjem odabraniku, slični Kristu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Stoga su kršćani od davnine krštenje najsvečanije slavili redovito u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (Pashu), tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Krštenikov prolaz kroz smrt, ukop i uskrsnuće s Kristom lijepo simbolizira uronjavanje krštenika u vodu.

  Tri su vrste krštenja: vodom, krvlju i željom, a sam obred krštenja vodom može biti na dva načina: uranjanje i polijevanje. Krštenje krvlju jest mučeništvo podneseno zbog vjere kod osobe koja nije krštena vodom. Krštenje željom jest onda kad se netko želi krstiti ali ga smrt ili nešto drugo spriječi. Dakle, mučeništvo ili želja nekrštenih osoba da se krste imaju iste učinke kao i krštenje vodom.

Prva Sveta Pričest je posebno slavlje u kojem djeca u dobi od 10-tak godina (kod nas u 3. razredu osnovne škole) po prvi puta pristupaju euharistijskom stolu, te u pričesti blaguju tijelo Kristovo, koji je rekao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu” (Iv 6,56).Od davnih vremena, ova su se slavlja održavala na vrlo svečani način i uvijek su prilika da se u tom trenutku obnove i krsna obećanja. . S ovim je povezano i slavlje prve svete ispovijedi, koje prethodi prvopričesničkom slavlju.

  Euharistija ili "Gospodnja večera" najpotpunije je vidljivo očitovanje našega zajedništva vjere s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnažanjem kruha, svojim govorom o kruhu života te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika.

  Potvrda - Krizma je sakrament Duha Svetoga kojega može primiti samo krštena osoba jednom u životu. Po ovom sakramentu krštenik prima puninu dara Duha Svetoga da bi svojim životom i vjerom svjedočio živu prisutnost Isusa Krista. Riječ potvrda jest prijevod lat. riječi confirmatio, a ova dolazi od glagola confirmare što znači "učvrstiti", "ojačati".

  Primiti Duha Svetoga znači primiti Duha Branitelja i Tješitelja, treću božansku osobu Presvetog Trojstva, koga nam je Isus poslao. Po njemu imamo zaštitu u cijeloj Crkvi i uvodimo se u cjelokupnu istinu koju je Isus svojim životom čovjeku objavio. Duh Sveti jest Duh Oca i Sina. To je veza, vječna ljubav između Oca i Sina. Uloga Duha Svetoga posebno je bila vidljiva u prvoj Crkvi. Snagom Duha Svetoga apostoli su neustrašivo propovijedali Isusov nauk - Evanđelje, činili su čudesne znakove i mnoge su obratili da prigrle puninu spasenja darovanu po Kristu.

  Da bi netko mogao pristupiti potvrdi, treba biti: kršten, u stanju milosti (tj. u prijateljstvu s Bogom i ljudima), prikladno poučen i kadar obnoviti krsna obećanja.

  U krštenju krštenik prima po prvi put Duha Svetoga a puninu Duha postiže u sakramentu potvrde. U ovom sakramentu prima sedam darova Duha Svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Te darove Crkva smatra redovitim darovima Duha Svetoga, a izvanredni darovi nazivaju se karizme. Karizma je posebni dar koji se daje pojedincima za dobro cijele Crkve.

  Primiti sakrament potvrde - krizme znači biti spreman to posvjedočiti u životu i to:

  - javno se priznavati vjernikom,

  - ići redovito u crkvu,

  - redovito pristupati sakramentima,

  - redovito moliti,

  - ljubiti i pomagati svoje bližnje,

  - stjecati vjersko znanje (ići na vjeronauk),

  - čuvati se grijeha.

  Sakrament krizme redovito podjeljuje biskup, a kao izvanredni djelitelj može biti i svećenik kojem to dozvoli biskup.

  Sam obred sakramenta krizme obično se dijeli u zajedništvu sa sakramentom svete mise ili euharistije i to nakon evanđelja i homilije.

  Trenutci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju započeti novi, zajednički život, spadaju u najznačajnije trenutke njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca i žene koji se za cio život "predaju" jedno drugome da svoju ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno. To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom govoru "znak" (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu.

  Kršćanska je ženidba sakrament, tj. "vidljivi znak"  "nevidljive" Božje prisutnosti i ljubavi u životu bračnih drugova. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva novi smisao: kršćanska je ženidba trajni "znak" Saveza ljubavi što ga je Bog sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu;  kršćanska je ženidba "znak" ljubavi koju Bog dariva supruzima i kojom ih povezuje sa sobom; ona je sakrament i zato što na otajstven način izražava vjeru i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.

  Tri su bitna svojstva kršćanske ženidbe:

1. jedinstvenost - kršćanska ženidba može se sklopiti samo između jedne slobodne muške i jedne slobodne ženske osobe.
2. nerazrješivost - jednom valjano sklopljena kršćanska ženidba je nerazrješiva i traje do trenutka smrti. Krist je rekao: "Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja."
3. svetost - sakrament ženidbe posvećuje supružnike, muža i ženu, i daruje im potrebne milosti za bračni i obiteljski život. 

  Svaka je ljubav stvaralačka. To osobito vrijedi za ljubav muža i žene koji su pozvani da sudjeluju u stvaranju novih života odgovornim rađanjem djece i takvim odgojem da im djeca mogu odrasti u slobodne i odgovorne ljude. Osim toga, supruzi su pozvani da se ne zatvaraju u svoj "krug", nego da u življenju bračne i obiteljske ljubavi postaju sve sposobniji za "otvorenost" drugima: angažmanom u zajednici u kojoj žive, radom u svojoj profesiji, prisutnošću i pomaganjem onima kojima je potrebna pomoć, i dr.

  Možemo reći da su supruzi djelitelji sakramenta ženidbe jer se taj sakrament sklapa privolom koju oni izražavaju jedno drugome pred svjedocima (kumovima) i pred predstavnikom Crkve. No, isto tako možemo reći da sakrament ženidbe podjeljuje Crkva, jer je duboko značenje tog sakramenta Božji dar koji Bog supruzima poklanja preko Crkve.

  Po sakramentu ženidbe Bog na poseban način ispunja supruge svojom ljubavlju i snagom  da ne sustanu i da stalno napreduju u vjernosti i ljubavi te da mogu istinski primiti, voljeti i kršćanski odgajati djecu.

  Obitelj je osnovna i najvažnija stanica ljudskoga društva. Zato se za brak i obitelj treba spremati vrlo savjesno i odgovorno. Najbolja priprava za ženidbu jest puno upoznavanje osobe i upoznavanje dužnosti obiteljskoga i bračnog života. U pripravu na brak spada još: sačuvati nevino i zdravo tijelo, te čistu dušu i srce.

  S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj ili tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naše pouzdanje i za našu ljubav. S patnjom i s bolešću se treba suočiti. Tek tada možemo naslutiti i doživjeti koji je njihov "smisao".

  Koji je "smisao" patnje i bolesti u Božjem naumu (planu) spasenja i oslobođenja čovjekova i svega stvorenja, mi kršćani otkrivamo u Isusu Kristu, koji je bio posebno pažljiv prema onima koji su trpjeli: poklanjao im je svoju prisutnost, oslobađao ih je tjeskobe i grijeha, na čudesan ih je način ozdravljao.

  Isus je svojoj zajednici - Crkvi - povjerio da bude prisutna među bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. Samom ovom brigom ustanovio je sakrament bolesničkog pomazanja.

  Sakrament bolesničkog pomazanja je susreta uskrslog Krista i njegove zajednice (Crkve) s bolesnom braćom. Ovim sakramentom bolesnik prima milost Duha Svetoga, snagu da izdrži u patnji te lakše podnosi boli. Bolesniku se ovim sakramentalnim pomazanjem također opraštaju grijesi ako se bolesnik ne može ispovjediti.